Guslar Ivan Mašić i guslarica Ruža Jolić te naš župnik fra Stjepan Martinović.

Zagorka i Kongorka.

Slike s nastupa u Ružićima .
25.07.2015.g.

S našeg nastupa u Klobuku za Markovdan .
25.04.2015.g.

Naš HKUD fra Ivan Ančić na snimanju kratkometražnog filma ˝Hajduk Mijat Tomić˝

Ponosne gangašice. :)

-MUŠKA NARODNA NOŠNJA-
Glava:
-Šubara
-Šal
Trup:
-Čakšire
-Košulja
-Pas
-Guća
-Koparan
-Guća
-Đile
-Pamra
-Maja
-Puce
Noge:
-Bozavci
-Mrkavci
-Opanci oputani

Dijelovi narodne nošnje sa područja župe Kongore:
-ŽENSKA NARODNA NOŠNJA-
Glava:
-Tuna
-Plete  
-Šudar                                                                  

-Kovrljan
Trup:
-Modra
-Košulja
-Pregača
-Pas
-Pregača Zbijača
-Papte
-Aljina
-Čerma
Noge:
-Kličani čorapi
-Mrkavci
-Bozavci
-Oputani opanci

 

Ruža Jolić, župljanka,jedina guslarica te počasni član našeg društva.

Što su to opanci?
Opanci su bili tradicionalna i često jedina obuća seljaka sve do Drugog svjetskog rata, a u nekim krajevima su se zadržali i poslije. Danas su vrlo rijetki seljaci koji ih svakodnevno nose, ali su zato neizostavan dio nošnji u folklornim društvima, nose se na seoskim sijelima, te su jedan od naših najkarakterističnijih lokalnih proizvoda koji se nudi turistima iz drugih europskih zemalja i šire.

Što je to kolo?
Zatvoreni krug plesača koji prikaziva viječno kruženje u prirodi,oslikava zajedništvo i jednodušnost čitave zajednice.U kolu svi čine jednu cjelinu,jedan ritam.U njemu se poštuju određena pravila koja izgovara izrazito muškarac koji svojim gromoglasnim,dubokim glasom se ističe od ostalih,u njemu se pjeva,smije i zaljubljuje...
Kolo je simbol narodnog jedinstva - živo, poskočito i neprobojno. Poruka mu je jasna: ima nas, još smo živi - mi Hrvati! Guslari, diplari i gangaši. Umiremo, ali se rađamo. Starimo, ali se pomlađujemo. Jedna nam ruka u prošlosti(među djedovima našim), a druga u budućnosti, a mi, kao i uvijek, čvrsto u sredini - na kamenu, na obronku, među zvijezdama.

FRA IVAN ANČIĆ

Fra Ivan Ančić ( Ancio, Ancius, Aničić )-Dumnjanin je hrvatski teološki pisac iz Tomislavgrada ( Duvna ). Ančić je rođen 11. Veljače 1624. u selu Lipa ( župa Kongora ), u imućnoj obitelji Jure i Magdalene ( Mande ) Sučić. Osnovnu i srednju naobrazbu je stekao u samostanima velike bosanske provincije Bosne Srebrene, u Rami, Fojnici i Velikoj kod Slavonske Požege. Franjevački habit obukao je 1643. u Rami, a zaređen je 1646. u Velikoj. Studij filozofije i teologije završio je u Italiji. Na vlastitu želju, vraća se u domovinu, gdje je službovao kao propovijednik, župnik i lektor u različitim mjestima: Velika, Našice, Brod, Beograd, Rama, Tomislavgrad ili Duvno. Od 1663.-1669. Ančić djeluje kao župnik u visovačkom i ramskom samostanu. Prema zapisu iz 1671. Ančić je jedini svećenik i župnik na golemom prostoru tada opustošene duvanjske župe ( Kongora, Lipa, Mandino Selo, Oplećani, Županjac, Mokronoge, Kolo, Stpanjići, dok su ostala sela bila potpuno pusta ). Ančićevo djelovanje u Duvnu i provinciji Bosne Srebrene zbivalo se u vrlo teškom razdoblju osmanlijske tj. turske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući dobrim odnosima sa kongorskim begovima Kopčićima, Ančić je uspio sagraditi župnu kuću u Kongori te je 1670. i 1671. župnikovao i brinuo se za katoličke vjernike u Kongori i Lipi. Pisao je „ dumanjskim „ ikavsko-štokavskim jezikom, služeći se latinicom u kojoj su prepoznatljivi elementi bosanice ( bosančice ). Također su poznati i rječiti njegovi prijevodi s latinskog. Osim tiskanih djela sačuvana su i dva u rukopisu. Prvo je djelo autobiografskog karaktera, a drugo je izvješće o stanju Bosne Srebrene. Umire u Anconi 24. srpnja 1685. u samostanu S. Francesco in Alto. O Ančiću je u njegovom rodnom mjestu Lipi održan i međunarodni simpozij, te je povodom toga u kapelici u mjesnom groblju otkrivena i spomen- ploča s likom ovog velikana.Spomen-ploču izradio je akademski slikar Ivica Gabrić.